OTAC S KIŠOBRANOM - ISMET BEKRIĆ

Kada popodne, iznenada,

kiša zalije ulice grada

mnoga se kola pred školu sjate,

da djecu što prije kući vrate.

I moj otac dođe po mene

sa kišobranom, ručke drvene.

Ne zavidim djeci u kolima

na mekim, udobnim sjedištima,

jer u onom gradskom metežu

s ocem tek poneku riječ svežu.

U kolima su i ruke zauzete

ne mogu djeci da polete.

A moji prsti odmah se uvuku

u dobru, veliku očevu ruku,

i tu osjete da ih grije

ljubav mog oca, koji se smije.

I tako idemo kao dva druga,

svaka nam riječ topla, duga.