Djeca i vođe u razredu

Mali vođe i njihove družine

Već u prvim razredima osnovne škole možemo primijetiti kako se među djecom formiraju male grupe – ponekad prijateljske družine, a ponekad klike – u kojima se izdvajaju neformalni vođe. Taj jedan „popularni” učenik ili učenica često odlučuje ko je „unutra”, a ko ostaje „van” te grupe. Ostala djeca, željna igre i pripadanja, uglavnom slijede njegov sud o tome ko „vrijedi”, a ko ne. Tako se već u ranom djetinjstvu postavljaju temelji za dinamiku vođa i sljedbenika koju ćemo kasnije prepoznavati i u tinejdžerskim društvima, pa i među odraslima.

Zašto se neke grupe djece pretvaraju u klike s jakim vođom? Djeca se prirodno okupljaju oko zajedničkih interesovanja i simpatija. Ipak, klika nije samo obična grupa prijatelja – to je zatvoren krug s strogo određenim pravilima ponašanja i članstva. U jednom četvrtom razredu, recimo, dječak vješt u fudbalu spontano je postao „šef” razreda: određivao je ko može sjediti pored koga i ko smije igrati na odmoru, a koga će timovi redovno birati posljednjeg. Njegovi vršnjaci su ga slušali – neke je impresionirala njegova samouvjerenost, dok su drugi jednostavno htjeli biti pošteđeni da se njih same ne isključi.

Zašto većina prati vođu?

Djeca ulaze u klike iz raznih razloga. Nekoj je djeci biti popularan ili „cool” najvažnije, pa ih klika privlači jer tu mogu dobiti taj status. Druga djeca pristaju u grupu jednostavno jer ne žele ostati po strani i osjećati se odbačeno. U takvoj grupi, oni koji vole komandovati nalaze publiku kojoj mogu biti „šefovi”. S druge strane, djeca koja su povučenija ili nesigurnija osjećaju se udobnije kada neko drugi postavlja pravila – čak i stroga pravila vođe im mogu djelovati kao jasnoća i red u kojem pronalaze sigurnost.

Vođe klika često nameću nepisana pravila: kako se treba oblačiti, s kim se smije družiti, čemu se smijati. Ostali članovi grupe pridržavaju se tih pravila, bilo iz divljenja vođi, bilo iz straha od sankcija. Nerijetko vidimo djecu kako se odriču dotadašnjih prijatelja jer im je vođa to sugerisao, ili počinju da slušaju određenu muziku i ismijavaju ono što grupa proglasi „glupim”. Pritisak konformizma umije da bude iznenađujuće snažan već u dječijem uzrastu...Psihološki eksperimenti su pokazali da će se i odrasli ljudi, pa čak i tinejdžeri, često povinovati mišljenju grupe iako naslućuju da je pogrešno – samo da ne bi bili izdvojeni. Kod djece je ta potreba za prihvatanjem još izraženija.

Važno je razumjeti i perspektivu vođe. Možda djeluje samouvjereno, ali često i sam vođa strepi za svoj status: mora održavati imidž popularnosti i dominacije. To objašnjava zašto ponekad vođa isključi iz grupe baš ono dijete koje mu djeluje najsimpatičnije ili najsamostalnije – nesigurni vođa može doživjeti takvo dijete kao prijetnju svom položaju.

Lažna sigurnost pripadanja grupi

Biti dio grupe prirodna je želja – pripadnost vršnjacima daje djetetu osjećaj prihvaćenosti, vrijednosti i drugarstva. Svako dijete voli da ima krug u kojem se osjeća važnim. Međutim, sigurnost koju pruža takva klika može biti varljiva i krhka..Članovi klike uglavnom se drže vođe ne zbog pravog prijateljstva, nego zato da bi zadržali svoj status u grupi. To znači da se ta “prijateljstva” temelje na uslovima – popularan si dok ispunjavaš očekivanja vođe. Djeca u takvom okruženju često strepe: hoće li i sutra biti pozvani na druženje? Hoće li reći ili obući nešto pogrešno pa postati meta ismijavanja? Taj stalni strah znači da osjećaj sigurnosti koji im grupa pruža nije iskren. Većina se drži vođe iz straha, ne iz odanosti.

Posljedice toga vide se u ponašanju: dijete u kliki može učestvovati u nečemu što zna da nije ispravno samo da udovolji grupi. Primjer koji nažalost poznaju mnogi nastavnici: grupa „popularnih” učenika počne da zadirkuje neko dijete zbog odjeće ili izgleda, i pridruže im se čak i oni koji bi se inače igrali s tim djetetom. Unutar grupe osjećaju se sigurnije čineći nešto loše jer „svi to rade zajedno”. Ta sigurnost je, međutim, prividna: grupa ga štiti od osude samo dok igra po njenim pravilima.

Važno je poručiti djeci (ali i odraslima!): Ako morate žrtvovati svoju dobrotu ili istinu da biste ostali u društvu, to društvo nije prava sigurnost. Prava prijateljstva, nasuprot tome, daju slobodu – prijatelji vas neće izbaciti iz kruga samo zato što ste drukčiji ili ste se usudili reći svoje mišljenje. Lažna sigurnost pripadanja kliki često dođe s cijenom: gubitkom vlastite autentičnosti i tihom brigom “šta ako sutra budem ja na meti?”.

Etikete koje obilježe

Još jedna moćna društvena alatka koju vođe (a i ostala djeca) koriste jeste etiketiranje – lijepljenje „naljepnica” ili nadimaka djeci,kojim ih svrstavaju u određenu kategoriju. U školskom dvorištu brzo se zalijepe etikete: „štreber”, „pekinezer” (za one koji se ulizuju nastavnicima), „čudak”, „slabić”, „plačljivko”. Na prvi pogled djeluje gotovo bezazleno, ali riječi nose težinu. Kada grupa jednog vršnjaka stalno naziva „bezvrijednim” ili ga ignoriše kao da ne postoji, ta etiketa postaje stvarnost – i za tu djecu, ali ponekad i za samu žrtvu.

Sociolozi su odavno primijetili da većina ima tendenciju negativno obilježavati manjinu ili one koji odskaču od normi. U razredu, ako „glavna ekipa” proglasi nekog dječaka čudnim i odredi da se s njim niko ne druži, ta stigma može promijeniti i način na koji to dijete vidi sebe. Psiholozi upozoravaju da djeca često ispune ulogu koju im okolina dodijeli: ako stalno čuje da je „stidljiv”, dijete će i samo početi svoju povučenost doživljavati kao trajnu, nepromjenjivu manu. S vremenom čak može početi izbjegavati nove situacije misleći: „Ja sam stidljiv/a, ja to ne mogu”. Slično tome, dijete okarakterisano kao „nasilnik” može se sve više ponašati tako jer svi od njega to očekuju, a ono s etiketom „glup” može odustati od truda u učenju.

Etiketiranje je nepravedno pojednostavljivanje ličnosti. Niko od nas nije samo jedna osobina. Učionica je mjesto gdje bismo trebali učiti uvažavati različitost – da onaj tihi dječak možda ima mnogo toga pametnog za reći kad mu se pruži prilika, ili da „štreber” može biti zabavan prijatelj kad se upozna van kontrolnog zadatka. Nažalost, u klimi gdje vođe dijele etikete, ta spoznaja često izostane. Većina se prikloni tom prebrzom sudu jer je lakše pristati na tuđe mišljenje nego suprotstaviti mu se. To pruža izvjesnu lažnu sigurnost grupi (bolje da ja sudjelujem u etiketiranju nego da etiketu lijepe meni), ali dugoročno trpi cijelo razredno zajedništvo.

Istina i pravda iznad „svjetine” – duhovni osvrt

Kad razmišljamo o ovoj pojavi, korisno je osvrnuti se i na duhovne pouke koje su slične za različite vjere. I islam i kršćanstvo upozoravaju na opasnost bezumnog praćenja gomile i nepravde prema pojedincu. Kur’an direktno kaže: “Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji, oni bi te od Allahova puta odvratili”. Drugim riječima, većina nije mjerilo istine – „većina” može zalutati i povesti nas stranputicom. Biblija u sličnom duhu poručuje: “Ne povodi se za svjetinom čineći zlo… niti se priklanjaj većini da izvrćeš pravdu”. Ova drevna mudrost kao da je pisana za onaj scenario iz učionice gdje cijelo odjeljenje ide za vođom u lošem ponašanju prema nekom djetetu. Ni tada, kao ni sada, niti ikada, većina ne znači da je nešto ispravno.

Naprotiv, i islamska i biblijska tradicija veličaju vrijednost istine čak i kad je nepopularna. Kur’an nas podsjeća da laž nema trajnu snagu: “Došla je istina, a nestalo je laži; laž, zaista, nestaje!” (17:81). Istina na kraju uvijek pobijedi – možda ne odmah, možda tek nakon dužeg vremena, ali njena snaga je takva da kad se pojavi, laž se rasprši. Sjetimo se samo priče o carevom novom ruhu: svi u povorci su se pretvarali da vide nevidljivo carevo odijelo, jer su mislili da „svi tako kažu” i bojali su se izdvojiti. Tek je jedno iskreno dijete skupilo hrabrosti da vikne istinu – da car zapravo hoda go. Ta hrabrost da se ide protiv stada, kad znamo da stado griješi, dragocjena je vrlina koju valja njegovati.

“Budite uvijek pravedni, svjedočite za istinu pa makar i na svoju štetu”, kaže se u Kur’anu. Isus je pak stao u zaštitu onih koje je društvo odbacivalo, pokazujući primjerom da je svako dijete Božije vrijedno ljubavi. I islam izričito zabranjuje vjernicima da se izruguju drugima ili da ih zovu pogrdnim imenima. Takvi postupci, kako vjera kaže, ruše zajednicu i kvare vjeru. Vrijednost svakog čovjeka je neupitna bez obzira šta gomila mislila. A Bog poručuje vjerniku da bude hrabar i pravedan, pa makar ostao i sam na strani istine.

Poziv na pravdu i unutrašnju snagu

Na kraju, vratimo se našem razredu i svoj djeci koji se možda prepoznaju u ovim ulogama – bilo kao vođe, bilo kao sljedbenici, ili kao oni koji su ostali po strani sa etiketom. Poruka za svu djecu (a i odrasle) je jasna i ohrabrujuća: Istinska vrijednost čovjeka ne određuje nikakva samozvana „klika” niti tuđa etiketa. Svi smo mi više od onoga što o nama kaže trenutna većina.

Dragi učenici, ako se ikada zateknete u društvu gdje se od vas traži da radite nešto za šta u srcu znate da nije ispravno – imajte hrabrosti stati za istinu. Ne brinite, možda ćete se na trenutak osjećati sami, ali dugoročno, steći ćete prave prijatelje i samopoštovanje. A vi koji ste omiljeni među vršnjacima, iskoristite taj uticaj plemenito: okupite drugare da svi budu uključeni, budite glas koji zaustavlja ismijavanje umjesto da ga potiče. Prava veličina vođe pokazuje se po tome kako štiti one slabije u grupi, a ne kako ih iskorištava.

Roditelji i učitelji, vaš zadatak u 21. vijeku ostaje nalik onom vjekovnom: učiti djecu empatiji, pravednosti i samostalnom razmišljanju. Razgovarajte s njima o ovim pojavama; ispričajte im priče o hrabrima koji su slijedili svoje srce nasuprot gomili. Ohrabrite povučeno dijete da vjeruje u sebe i pronađe prijatelje koji ga cijene. Pomozite onom dominantnom djetetu da razvije vođstvo kroz dobrotu, a ne kroz kontrolu. 🌟

U učionici kao malom društvu, svakodnevno se odigravaju drame pripadanja i odbacivanja. Zato njegujmo klimu gdje svako dijete osjeća da pripada, bez straha i pretvaranja. Neka naša djeca nauče da je ljepše imati jednog pravog prijatelja koji te prihvata onakvim kakav jesi, nego čitavu gomilu koja te slijedi samo dok igraš po njihovim pravilima. Naoružajmo ih unutrašnjom snagom da uvijek biraju istinu i dobro, pa čak i ako je put teži. Jer, kako nas uči i vjera i ljudsko iskustvo – pravda i istina na kraju pobjeđuju, a iskreno srce uvijek pronađe svoj put do drugih srca.

Autor: Miro Pandur
edukator i urednik stranice Učitelj 21. vijeka