Nekada su ljudi stajali pred znanjem kao pred svetinjom. Govorili su tiho, slušali pažljivo. Znanje je bilo dar, a učeni čovjek svjetionik u magli neznanja. Njegova riječ se nije pratila zbog broja lajkova, već zbog težine istine koju nosi.
Danas… danas više niko ne pita šta znaš, već koliko si uvjerljiv, koliko zvučiš “samopouzdano”, koliko puta si bio viđen, a ne koliko puta si bio u pravu. Neznanje je izgubilo stid. Ustalo je, obuklo odijelo, uzelo mikrofon, i proglasilo se glasom naroda.
U vremenu kada su mišljenja zamijenila znanje, a buka utišala razum, više nije problem što ljudi ne znaju.
Problem je što ne žele da znaju. Jer lakše je plivati u plitkoj vodi. Nema dubine koja prijeti, nema tišine koja traži misao, nema ogledala koje traži istinu.
I tako pametni šute, da ne bi morali da se prevode u jezik koji je sam po sebi uvreda za razum. Jer danas se ne traži jasnoća, traži se pojednostavljenje do tačke apsurda.
Ako si previše dubok, “nisi pristupačan”. Ako govoriš istinu, “nisi fleksibilan”. Ako znaš, “arogantan si”.
Više nije stvar ko zna, već kome se vjeruje. A vjeruje se onome ko ne uznemirava. Ko ne traži trud. Ko ne postavlja pitanja. Ko je, kako to reče jedan mudar čovjek, “neopterećen znanjem”.
Nekada su pametni učili glupe. Danas glupi uče pametne kako da šute. I to ne zato što imaju argument. Već zato što imaju većinu.
Ali većina ne znači istinu. Buka ne znači značenje. I prisutnost ne znači vrijednost.
Zato možda živimo u najopasnijem od svih vremena, vremenu kada glupost više ne traži da se krije, nego da se poštuje.
Autor: Almir Badnjević
Za sva pitanja obratite se u komentaru ili u rubrici kontakt