Roditelji su često veći “problem” nego sama djeca

Autor: Miro Pandur

Sve češće se pokazuje da u odgoju nije dovoljno raditi samo s djecom. Dijete često nosi ponašanje koje je nastalo u porodičnom sistemu, a ne samo u njegovoj “tvrdoglavosti”, “lijenosti” ili “neposlušnosti”.

Kada dijete ima problem u školi, na treningu, u društvu ili kod kuće, prvi refleks odraslih često je: “Šta nije u redu s djetetom?” Dijete se šalje pedagogu, psihologu, treneru, nastavniku, instruktoru. Od njega se očekuje da bude mirnije, poslušnije, koncentrisanije, kulturnije, odgovornije.

Međutim, nakon određenog vremena često postane jasno da dijete nije izvor problema, nego njegov vidljivi dio. Ono je kao lampica na kontrolnoj tabli automobila. Lampica ne stvara kvar, nego upozorava da nešto u sistemu ne funkcioniše kako treba.

Zato danas zaista sve više izgleda da treba ozbiljnije raditi s roditeljima nego s djecom. Ne zato da bismo roditelje ponizili ili proglasili nesposobnima, nego zato što dijete najveći dio svojih obrazaca uči upravo od njih.

Dijete ne raste u praznom prostoru

Dijete u kući uči šta je normalno. Ako se kod kuće viče, ono uči da se sukob rješava vikom. Ako se sve dobija odmah, ono uči da ne mora čekati. Ako roditelj stalno popušta, dijete uči da granica nije granica nego početak pregovora.

Ako roditelj svaku djetetovu nelagodu uklanja umjesto njega, dijete ne razvija otpornost. Ako se dijete stalno hvali bez mjere, ono ne razvija realnu sliku o sebi. Ako se stalno kritikuje, ono ne razvija sigurnost. Ako mu se ekran daje kao zamjena za razgovor, dosadu, igru i pažnju, ono teško razvija strpljenje i unutrašnju regulaciju.

Drugim riječima, dijete nije samo “takvo”. Ono postaje takvo u određenom okruženju. Naravno, svako dijete ima temperament, karakter, osjetljivost i svoje posebnosti. Ali porodica je prvi prostor u kojem se te osobine oblikuju.

Zašto se roditelji teže mijenjaju?

S djecom se često može raditi brže. Djeca, kada osjete sigurnost, jasnoću i dosljednost, znaju iznenađujuće brzo promijeniti ponašanje. Ona još uče, prilagođavaju se, traže orijentir.

Kod roditelja je teže jer promjena traži priznanje: “Možda ja nešto radim pogrešno.” A to nije lako. To dira ego. Roditelj često ne čuje savjet kao pomoć, nego kao optužbu. Ne čuje: “Možemo bolje”, nego: “Ti si loš roditelj.”

Zato se mnogi brane. Kriva je škola. Kriv je nastavnik. Krivo je društvo. Kriv je telefon. Kriva su druga djeca. Krivo je vrijeme u kojem živimo. Sve to može imati udio, ali ozbiljan odgoj počinje tek kada roditelj postavi i sebi pitanje: “Šta moje dijete svakodnevno uči gledajući mene?”

Roditelji koji sve uklanjaju ispred djeteta

Jedan od velikih savremenih problema jeste roditelj koji želi zaštititi dijete od svake teškoće. Takav roditelj rješava domaći zadatak, zove nastavnika zbog svake ocjene, opravdava svaku grešku, prekida svaki konflikt prije nego što dijete išta nauči iz njega.

Namjera često nije loša. Roditelj voli dijete i ne želi da pati. Ali dijete kojem se stalno čisti put ne nauči hodati po neravnom terenu. Kada dođe stvarni život, takvo dijete se lako slomi pred prvim ozbiljnijim odbijanjem, neuspjehom ili kritikom.

Zaštita je potrebna, ali pretjerana zaštita može postati prepreka razvoju. Dijete mora imati pravo na grešku, posljedicu, pokušaj, dosadu, čekanje i popravljanje onoga što je pokvarilo.

Roditelji koji dijete koriste kao produžetak sebe

Postoje i roditelji koji preko djeteta liječe vlastite ambicije. Dijete mora biti najbolje, najpametnije, najtalentovanije, najuspješnije. Njegov uspjeh postaje dokaz roditeljske vrijednosti, a njegov neuspjeh roditeljski poraz.

Takvo dijete ne osjeća da je voljeno zbog onoga što jeste, nego zbog onoga što postiže. Ono počinje živjeti pod pritiskom slike koju roditelj želi pokazati svijetu. Umjesto odgoja, nastaje projekat. Umjesto djeteta, nastaje izlog.

To je opasno jer dijete tada gubi kontakt sa sobom. Pita se: “Šta žele od mene?”, a sve manje: “Ko sam ja, šta osjećam, šta mogu, šta trebam razvijati?”

Škola ne može zamijeniti porodicu

Često se od škole očekuje da popravi ono što se godinama zapuštalo kod kuće. Nastavnik treba naučiti dijete redu, poštovanju, koncentraciji, odgovornosti, empatiji, radnim navikama i kulturi ponašanja. Naravno, škola ima odgojnu ulogu. Ali škola ne može biti zamjena za roditeljski dom.

Ako dijete kod kuće nema granicu, škola će mu izgledati kao neprijatelj. Ako kod kuće nema obavezu, domaći zadatak će mu izgledati kao nasilje. Ako kod kuće niko ne razgovara, nastavnikova riječ teško će doprijeti. Ako kod kuće roditelj pred djetetom ruši autoritet učitelja, dijete će teško razviti poštovanje prema učenju.

Roditelj ne mora biti savršen, ali mora biti prisutan. Ne samo fizički, nego moralno, emocionalno i odgojno.

Dijete je često simptom, a ne uzrok

Kada dijete stalno prkosi, možda se iza toga krije potreba za granicom. Kada stalno traži pažnju, možda pažnje nema dovoljno tamo gdje mu je najpotrebnija. Kada laže, možda se previše boji reakcije odraslih. Kada je agresivno, možda ne zna drugačije izraziti nemoć. Kada je “lijeno”, možda je obeshrabreno, preplavljeno ili nikada nije naučilo radne navike korak po korak.

To ne znači da se svako ponašanje mora opravdavati. Dijete treba učiti odgovornosti. Ali odgovornost nije isto što i etiketiranje. Reći djetetu “bezobrazan si” nije isto što i reći: “Ovo ponašanje nije uredu i sada ćemo naučiti kako drugačije.”

Ključno pitanje nije samo: “Kako da promijenimo dijete?”

Ključno pitanje je: “Šta odrasli moraju promijeniti da bi dijete imalo zdraviji prostor za rast?”

Rad s roditeljima nije napad na roditelje

Važno je biti pošten: roditeljstvo danas nije lako. Roditelji su umorni, pritisnuti kreditima, poslom, nesigurnošću, digitalnim haosom, društvenim poređenjem i stalnim osjećajem da nisu dovoljno dobri. Mnogi roditelji nisu imali zdrav model odgoja, pa danas improvizuju.

Zato rad s roditeljima ne smije biti lov na krivca. On treba biti podrška, ogledalo i poziv na zrelost. Roditelju nekad treba jasno reći: “Ovdje morate biti dosljedniji.” Nekad: “Previše kontrolišete.” Nekad: “Dijete vas ne treba kao advokata u svakoj situaciji, nego kao roditelja.” Nekad: “Morate naučiti slušati bez odmahivanja rukom, podsmijeha ili eksplozije.”

Roditelj koji se mijenja ne gubi autoritet. Naprotiv, dobija ga. Dijete ne treba savršenog roditelja, nego odraslu osobu koja zna priznati grešku, postaviti granicu, održati riječ i voljeti bez ucjene.

Šta roditelj može odmah promijeniti?

• Manje opravdavanja, više odgovornosti. Ne braniti dijete od svake posljedice.
• Manje ekrana kao zamjene za odgoj. Dijete treba razgovor, igru, obaveze i dosadu.
• Jasnije granice. Granica koja se svaki put pomjeri prestaje biti granica.
• Više slušanja. Dijete koje se osjeća saslušano lakše prihvata usmjerenje.
• Manje poređenja. Poređenje s drugima često ne motiviše, nego ranjava.
• Više ličnog primjera. Dijete bolje čita ponašanje roditelja nego njegove govore.

Najveća promjena počinje kada roditelj prestane pitati samo šta nije uredu s djetetom, a počne gledati cijelu sliku: dom, ritam, razgovor, granice, navike, vlastiti stres i vlastite reakcije.

Dijete često ne treba više pritiska. Treba zrelije odrasle oko sebe.

Reći da su roditelji često veći “problem” nego djeca ne znači napasti roditelje. To znači priznati da dijete ne možemo razumjeti odvojeno od sredine u kojoj raste. Ako se mijenja samo dijete, a sve oko njega ostaje isto, promjena će biti slaba i kratkotrajna.

Ali kada se roditelj počne mijenjati, dijete to osjeti. Kada roditelj postane smireniji, jasniji, dosljedniji i prisutniji, dijete dobija sigurniji okvir. A u sigurnom okviru dijete se lakše razvija.

Zato je možda jedno od najvažnijih pitanja savremenog odgoja ovo: ne kako popraviti djecu, nego kako pomoći odraslima da ponovo preuzmu svoju odgojnu ulogu.