Obrazovanje • pažnja učenika • savremena škola

Treba li školski čas zaista trajati 45 minuta?

Sve se promijenilo: djeca, tehnologija, količina informacija i način na koji održavamo pažnju. Samo je školski čas ostao gotovo isti.

Kada sam iznio tvrdnju da bi školski čas možda trebalo svesti na petnaest minuta, znao sam da će izazvati reakcije. Neki su je razumjeli kao provokaciju, neki kao pretjerivanje, a neki kao napad na školu, učitelje i ozbiljno učenje.

Međutim, moja namjera nije bila da predložim da djeca nakon petnaest minuta napuste učionicu, niti da se nastavni sadržaj skrati na nekoliko površnih informacija. Želio sam postaviti mnogo važnije pitanje:

Koji je smisao časa od 45 minuta ako je učenik stvarno mentalno prisutan samo jedan njegov dio?

Vrijeme je da razlikujemo trajanje časa od trajanja pune, usmjerene pažnje. To nisu iste stvari.

Sve se promijenilo, ali je model časa ostao isti

Današnje dijete odrasta u svijetu neprekidnih podražaja. Okruženo je ekranima, obavijestima, kratkim videozapisima, igricama, slikama, zvukovima i ogromnom količinom informacija. Njegova pažnja svakodnevno se bori sa sadržajima koji su dizajnirani upravo da je privuku i zadrže.

Možemo reći da je takav svijet loš. Možemo žaliti za vremenom u kojem je bilo manje ekrana, manje distrakcija i više strpljenja. Ali škola ne može obrazovati dijete koje je postojalo prije trideset ili pedeset godina. Ona mora obrazovati dijete koje danas sjedi u učionici.

Nekada je nastavnik bio jedan od rijetkih izvora znanja. Danas dijete u nekoliko sekundi može pronaći hiljade odgovora. Zbog toga uloga nastavnika više nije samo da prenese informaciju. Njegov zadatak je da usmjeri pažnju, probudi radoznalost, pomogne učeniku da razlikuje važno od nevažnog i pretvori informaciju u razumijevanje.

Ključno pitanje nije: „Može li dijete sjediti 45 minuta?“

Dijete može sjediti i duže. Pravo pitanje glasi: može li svih 45 minuta jednako kvalitetno slušati, misliti, povezivati, pamtiti i učestvovati?

Šta zapravo znači ideja o petnaest minuta?

Petnaest minuta ne mora značiti kraj časa. Može značiti kraj jedne nastavne cjeline, jednog oblika rada ili jednog pravca pažnje.

Čas može i dalje organizaciono trajati 45 minuta, ali njegova unutrašnja arhitektura ne mora biti jednolična. Umjesto jednog dugog bloka, možemo ga podijeliti na tri pažljivo osmišljene cjeline.

1Usmjereno objašnjenje Nastavnik jasno predstavlja ključnu ideju, problem ili zadatak, bez suvišnog opterećivanja informacijama.

2Aktivna primjena Učenici razgovaraju, rješavaju problem, rade u paru, odgovaraju, povezuju ili praktično primjenjuju ono što su čuli.

3Promjena ritma Uvodi se nova aktivnost, kratko kretanje, vizualni primjer, pitanje, igra ili drugačiji način rada.

4Provjera razumijevanja Na kraju učenik ne ponavlja samo šta je nastavnik rekao, nego pokazuje šta je zaista razumio.

Dakle, ideja o petnaest minuta nije ideja o površnosti. Naprotiv, to je pokušaj da se sačuva dubina učenja tako što ćemo poštovati granice pažnje.

Četrdeset pet minuta može ostati administrativna jedinica, ali ne mora ostati jedna neprekinuta metodička jedinica.

Pažnja nije isto što i poslušnost

U školi se često mirno sjedenje poistovjećuje s pažnjom. Učenik koji ne govori, ne okreće se i gleda prema tabli može djelovati prisutno. Ali njegovo tijelo može biti u učionici dok su njegove misli sasvim negdje drugo.

S druge strane, učenik koji postavlja pitanja, traži dodatno objašnjenje, pomjera se, želi nešto pokušati ili mu je potrebna promjena aktivnosti može biti mentalno mnogo angažiraniji.

Zato moramo biti oprezni kada gubitak pažnje odmah nazivamo lijenošću, neposluhom ili nedostatkom odgoja. Ponekad problem nije samo u djetetu. Ponekad je problem u načinu na koji smo organizirali učenje.

Važno: ovo ne znači da djeca ne trebaju razvijati strpljenje, disciplinu i sposobnost dužeg rada. Trebaju. Ali te sposobnosti ne razvijamo tako što ćemo ignorirati stvarno stanje njihove pažnje. Razvijamo ih postepeno, smislenim zadacima i dobrim vođenjem.

Da li je dijete izgubilo pažnju ili čas nije uspio da je zadrži?

Ovo pitanje može zvučati neugodno, posebno nastavniku koji ulaže mnogo truda. Ipak, ono nije optužba protiv učitelja. Nastavnici rade unutar sistema koji je opterećen programima, administracijom, velikim razredima, nedostatkom vremena i često nedovoljnim uslovima za kvalitetan rad.

Upravo zbog toga rasprava o trajanju i strukturi časa nije napad na nastavnike. To je pokušaj da im se omogući realniji model rada.

Nastavnik ne treba biti glumac koji mora 45 minuta neprekidno zabavljati razred. Ali ne treba ni očekivati da sama činjenica što govori automatski znači da učenici uče.

Učenje nije ono što je izgovoreno, nego ono što je u učeniku ostalo

Možemo održati savršeno disciplinovan čas, završiti predviđenu lekciju i ispuniti nastavnu pripremu, a da se stvarno učenje ipak nije dogodilo.

Mikrociljevi mogu vratiti osjećaj uspjeha

Veliki zadaci često djeluju zastrašujuće. Kada učeniku kažemo da mora naučiti cijelu lekciju, pročitati veliki tekst ili riješiti mnogo zadataka, on može odustati prije nego što počne.

Kada isti zadatak razbijemo na manje, jasne korake, učenik dobija osjećaj da može krenuti, završiti dio posla i vidjeti vlastiti napredak.

• Pročitaj prvi odlomak i izdvoji jednu važnu misao.
• Riješi tri zadatka, a zatim provjeri postupak.
• Slušaj objašnjenje deset minuta, pa svojim riječima prepričaj suštinu.
• Radi u kratkom bloku, napravi promjenu aktivnosti, pa se vrati sadržaju.

Takav pristup nije popuštanje učeniku. To je metodičko vođenje. Mali uspjesi stvaraju spremnost za veći napor.

Šta bismo mogli promijeniti već sutra?

Za promjenu nije uvijek potrebna velika reforma. Nastavnik može zadržati postojeće trajanje časa, a ipak promijeniti način na koji ga gradi.

• Na početku jasno reći šta učenik treba razumjeti, a ne samo šta će se obrađivati.
• Izbjegavati predugo frontalno izlaganje bez pitanja i povratne informacije.
• Uvesti kratke promjene aktivnosti prije nego što pažnja potpuno oslabi.
• Koristiti pitanja koja traže mišljenje, povezivanje i objašnjenje.
• Na kraju provjeriti šta su učenici zaista ponijeli sa časa.
• Dopustiti da se učenje ponekad odvija kroz razgovor, pokret, sliku, igru i praktičan rad.

Suština nije u tome da svaki čas mora biti spektakl. Suština je da čas mora imati ritam, jasnoću i razlog zbog kojeg učenik ostaje mentalno prisutan.

Škola ne smije ratovati protiv vremena u kojem živi

Savremena škola ne treba slijepo prihvatiti svaku novu naviku djece. Njena uloga je i da razvija sposobnost koncentracije, čitanja, razmišljanja i odgođenog zadovoljstva. Ali to neće postići tako što će se ponašati kao da se ništa nije promijenilo.

Ne možemo dijete vratiti u svijet bez ekrana, ali ga možemo naučiti kako da upravlja pažnjom. Ne možemo ukloniti sve distrakcije, ali možemo pokazati da postoje sadržaji vrijedni napora. Ne možemo tražiti dubinu samo naredbom. Moramo je graditi.

Ako je pažnja temelj učenja, a temelj se promijenio, mora se mijenjati i arhitektura časa.

Ne nudim konačan odgovor — postavljam potrebno pitanje

Nisam doktor pedagoških nauka i ne tvrdim da jedna rečenica može riješiti složene probleme obrazovanja. Govorim kao čovjek koji posmatra djecu, školu, društvo i vrijeme u kojem živimo.

Iskustvo i zdrav razum također imaju pravo postaviti pitanje ustaljenom modelu. Napredak često počinje upravo onda kada se neko usudi pitati zašto nešto radimo na isti način samo zato što smo tako navikli.

Možda školski čas i dalje treba trajati 45 minuta. Ali više ne smijemo pretpostavljati da svih 45 minuta mora izgledati isto.

Šta vi mislite: treba li mijenjati trajanje školskog časa ili način na koji je njegovih 45 minuta organizirano?

Podijelite tekst ako smatrate da je vrijeme za ozbiljan razgovor o pažnji učenika. Promjene u obrazovanju počinju pitanjima koja se više ne mogu ignorirati.

Pročitajte i:

Nije uvijek lijenost: alat koji pokazuje gdje dijete zapinje

10 savjeta kako motivirati dijete za učenje u vremenu mobitela i kratke pažnje

Autor: Miro Pandur
Učitelj 21. vijeka — obrazovanje, odgoj i digitalni alati za savremeno učenje