Eksplicitno se dalje dijeli na semantičko i epizodno, a implicitno na proceduralno i refleksivno. U školama se, kao što sam u prethodnom tekstu navela, najviše koristi semantičko pamćenje koje se naziva još i udžbeničkim pamćenjem. Učitelji koji od svojih učenika zahtijevaju pamćenje velikih količina informacija iz knjiga s jedne strane mogu kod učenika uspješno razviti samodisciplinu, ali, istovremeno, ako učenici u tome nisu uspješni, stvorit će obeshrabrene učenike koji se nepotrebno osjećaju nesposobnima. Međutim, tradicionalno učenje iz knjiga ipak ne bismo trebali odbaciti, jer je ono korisno iz mnogih razloga. Činjenice i sigurne obavijesti još uvijek su nam potrebne, jednako kao i čitanje poezije, romana i različitih tekstova. No, ako upitamo učenike što su zanimljivo naučili prošle godine, vidjet ćemo da većina znanja nije semantička.
Tu se radi o drugoj vrsti pamćenja – o epizodnom pamćenju. To je pamćenje motivirano znatiželjom, novostima i očekivanjima. Unapređuje se tako da ono što trebamo zapamtiti ulazi kroz različite senzorne kanale, dakle, vid, sluh, opip, miris, okus, kao i kinestetički, odnosno, uz pomoć pokreta.
Svako je učenje povezano s odgovarajućom slikom, zvukom, mirisom, dodirom, mjestom ili emocijama. Naročito miris može imati jak povezujući učinak stoga što se pamćenje mirisa gubi samo minimalno. Negativno na epizodno procesuiranje djeluje onečišćenje. Do njega dolazi kad imamo previše događaja ili informacija pohranjenih na istome mjestu. Ako to usporedimo s računalom, mogli bismo reći da bi se u računalu ta situacija pojavila kad bi svi dokumenti imali isto ime: oni postoje, ali ih je teško pronaći. Učenici, dakle, zaista znaju gradivo, ali im nedostaju “nazivi”, mentalne udice uz pomoć kojih dolazimo do naučenoga. Do zaboravljanja dolazi zato što su povezivanja s još nečim u kontekstu učenja rijetko prisutna ili ih nema.
Svako je učenje povezano s odgovarajućom slikom, zvukom, mirisom, dodirom, mjestom ili emocijama. Naročito miris može imati jak povezujući učinak stoga što se pamćenje mirisa gubi samo minimalno. Negativno na epizodno procesuiranje djeluje onečišćenje. Do njega dolazi kad imamo previše događaja ili informacija pohranjenih na istome mjestu. Ako to usporedimo s računalom, mogli bismo reći da bi se u računalu ta situacija pojavila kad bi svi dokumenti imali isto ime: oni postoje, ali ih je teško pronaći. Učenici, dakle, zaista znaju gradivo, ali im nedostaju “nazivi”, mentalne udice uz pomoć kojih dolazimo do naučenoga. Do zaboravljanja dolazi zato što su povezivanja s još nečim u kontekstu učenja rijetko prisutna ili ih nema.
Implicitno pamćenje otprilike je na tragu ovih objašnjenja. U mozgu se nalazi puno informacija, ali mi smo nesposobni prizvati ih. Nešto znamo, ali ne znamo da znamo. To je sustav implicitnog pamćenja koje uključuje i druga područja mozga, a bitno je zato jer nam govori da bi učenici mogli o nečemu znati više nego mi slutimo. Vjerojatno koristimo krivi pristup u pozivanju naučenoga. Proceduralno učenje ili motoričko pamćenje potiče se tjelesnim kretanjem, plesom, igrama, glumom i oponašanjem. Primjer takvog učenja je vožnja bicikla, koja ostaje zapamćenom iako godinama nismo vozili bicikl. Pojašnjenje za to može se sažeti u jednu tvrdnju: ono što se događa tijelu, događa se i mozgu. Za mozak tijelo nije izdvojeni entitet. Pri takvom učenju dolazi do dvostruke stimulacije. Učenici se najbolje prisjećaju onoga što su naučili u praktičnom učenju. Osim toga, to su najčešće korištene metode za učenje u ranome djetinjstvu, a smanjuju se u školskome učenju. Ako k tome dodama refleksno pamćenje u kojem emocije imaju važnu ulogu, zaokružit ćemo razmatranje o vrstama pamćenja i preporučiti kako ga konkretno možemo uključiti u proces učenja i pomoći učenicima u zapamćivanju i prisjećanju.
Za sva pitanja obratite se u komentaru ili u rubrici kontakt